Članak preuzet sa portala IUS-INFO:
https://www.iusinfo.hr/aktualno/u-sredistu/44338#
Postoje loši novinari, kao i loši suci. Ni jedni ni drugi u svojoj branši nisu u većini. I novinari i suci važni su za funkcioniranje demokratske pravne države. Pritom je svaki stereotip duboko pogrešan.
Notorno je da postoje novinari koji su pristrani, potkupljeni (na različite načine), neuki, podložni utjecaju vlasnika medija, nepismeni … Bez obzira na to, bilo bi duboko pogrešno i nepravedno u stereotipima o hrvatskim novinarima govoriti kao ovakvima ili onakvima. Štoviše, unatoč pristranim i potkupljenim novinarima, upravo su njihovi (drukčiji) kolege u pojedinim dionicama novije hrvatske povijesti ključno doprinosili tome da hrvatsko društvo ne izleti iz kolosijeka demokratske pravne države. Bez obzira na trenja koja i dalje postoje na tom putu. Stereotipi svake vrste obično su znak zadrtosti, skučenog uma i/ili loših namjera.
Notorno je da postoje suci koji su lijeni, impresionirani „važnim“ društvenim faktorima, osluškivatelji signala, ziheraši u pristupu suđenju, egotriperi zatočeni u bjelokosnoj kuli vlastite važnosti, oni nesvjesni uloge medija u demokratskom društvu … Ali, zašto bi bilo normalno (uobičajeno, samorazumljivo) o hrvatskom sudstvu u cjelini redovito govoriti u stereotipima? I to nedosljedno, afirmativno se pozivajući na sudske odluke kada su u skladu sa stajalištem novinara ili tzv. opće javnosti, a u drugim slučajevima (posve dopuštenu) kritiku sudske odluke (ili sporosti) u pojedinom slučaju isporučiti uz neku od standardnih generalnih ocjena hrvatskih sudova. Nerijetko afirmativno pozivanje na odlučivanje sudova logički je i etički nespojivo sa stereotipima koji se „lijepe“ cijelom sudstvu uz negativnu ocjenu obrade pojedinoga sudskog postupanja. Ako je osvrt na konkretan slučaj sudskog postupanja afirmativan, bilo bi besmisleno zbog toga cijelo sudstvo proglasiti genijalnim i savršenim. Ako je osvrt na konkretan slučaj negativan, zašto bi bilo smisleno usput cijelo sudstvo proglasiti lošim, neučinkovitim, rak-ranom … Ili to činiti i bez konkretnog povoda, inzistirajući da je riječ o nečemu općepoznatom i neupitnom.
Suci rješavaju konfliktne društvene odnose. Stoga svaka njihova odluka nužno stvara nečije nezadovoljstvo. Rješavaju sporove različitih vrsta, ne samo eksponirane kaznene predmete i parnične postupke protiv medija. Uzgred, oslobađajuća presuda u kaznenom predmetu nije neuspjeh sudstva (možda tužiteljstva). U očima zakona nije nužno kriv svatko onaj koga je policija spektakularno predala tužiteljstvu (u protivnom, kazneno sudovanje ne bi ni bilo potrebno).
(Ne)atraktivno komuniciranje sudova
Sudovi rješavaju pojedinačne sporove. Ne donose odluke kojima se društvo generalno čini pravičnijim (to je zadaća politike, putem zakonodavne i izvršne vlasti), niti pri odlučivanju primjenjuju aktivističke kriterije (društveni aktivizam nužan je sastojak demokratskog društva, ali je nespojiv sa sudskim odlučivanjem). Sudovi ne mogu ostvarivati onu vrstu društvenog utjecaja koju imaju mediji. Sudovi primjenjuju propise koje donose druge grane vlasti. Ti su propisi nerijetko nestabilni i nekvalitetni.
Suci i sudovi ne smiju javno komunicirati na način na koji to mogu činiti drugi akteri. Uloga sudaca nije da budu popularni u općoj javnosti. Rijetki suci skloni „jakim“, medijski atraktivnim javnim izjavama, povremeno postaju miljenici javnosti. Nakon kasnijeg suočavanja s realnošću, vjerojatno se i dio medija pokaje zbog vjetra u leđa koji su im pritom davali. S druge strane, ograničenja u komuniciranju ne znače izolaciju od javnosti. Na sudovima je da pružaju informacije na koje mediji i javnost imaju pravo, makar to činili „neatraktivno“.
„Nedodirljiva kasta“
Sudačke pogreške ne ispravljaju se kažnjavanjem (osim kada je riječ o kaznenim djelima), već promjenom odluka od strane viših sudova. Pogreške sudaca obično se mogu ispraviti brže i lakše od pogrešaka počinjenih u većini drugih profesija. Bez zaštite koju pritom uživaju suci nema njihove neovisnosti i samostalnosti, a time ni zbiljskog ostvarivanja prava stranaka. To nije hrvatska izmišljotina, već neupitan standard u civiliziranim društvima. Upravo su podjarivanjem javnosti protiv „nedodirljive sudačke kaste“ započeli procesi u (barem) dvije članice Europske unije zbog kojih je očito da u njima trenutačno ne postoji dovoljan stupanj vladavine prava.
Uzgred, da je sudački poziv doista komotan, jednostavan, društveno isplativ, u njemu suci muškarci ne bi bili u toliko nerazmjernoj manjini (u hrvatskome sudačkom korpusu je 71% sutkinja). Budimo iskreni i pošteni i priznajmo ovu društvenu realnost.
Nezamislivo dugi sudski sporovi stvaran su problem, vrijedan javne kritike. Međutim, da bi cijelo sudstvo objektivno moglo biti označeno sporim i neučinkovitim, takvih bi sporova moralo biti puno više negoli ih doista ima.
Neujednačena prvostupanjska sudska praksa, nerijetko apostrofirana kao ozbiljan problem hrvatskih sudova, u civiliziranim se društvima ne smatra problemom. Dapače, problem bi bila uniformirana, zabetonirana prvostupanjska praksa, bez ikakve mogućnosti preispitivanja stajališta. Ujednačavanje prakse je potrebno, ali to je uloga viših sudova. Pravna sigurnost ne postiže se apsolutnom jednoobraznošću sudovanja.
Na umu je dobro imati i da većina građana i pravnih osoba uopće ne dolazi u izravan doticaj za sudovima, stranački ne sudjeluje u sudskim postupcima. Može li onda stanje u sudstvu biti glavni društveni problem?
Politički klijentelizam i dojam o sudstvu
Po većini mjerljivih parametara, hrvatsko sudstvo spada u sredinu među članicama Europske unije. Prema dojmu građana, najgore je ili među najgorima. Taj dojam nije, međutim, samo posljedica atmosfere kreirane u općoj javnosti, već i kolateralna posljedica opravdanog nezadovoljstva političkim klijentelizmom i kroničnim političkih inficiranjem nepolitičkih područja života, zbog čega se smatra da ovome ne može izmaći ni sudstvo (v. npr.: https://www.iusinfo.hr/aktualno/u-sredistu/42854 ). No, upravo zaštitni mehanizmi koji – za razliku od drugih društvenih sfera – postoje u odnosu na suce, čine ih otpornijima na politički utjecaj negoli je to u drugim područjima koje politika tretira kao plijen. Ovi mehanizmi hrvatskom sucu omogućuju da bude slobodan onoliko koliko je slobodan u vlastitoj glavi. Kod velike većine sudaca nesumnjivo posve dovoljno.
U osnovi, samo su dva načina donošenja personalnih odluka u sudstvu: neki oblik (pretežno) autonomnog odlučivanja (kod nas, putem Državnoga sudbenog vijeća), ili odlučivanje u političkim tijelima. Prvi način ne jamči kvalitetu odluka, ali je, u najmanju ruku, manje loš. Drugi način jamči nevolje svake vrste. Pokušajmo zamisliti što bi primjena tog načina značila u hrvatskim okolnostima.
Usto, u svim profesionalnim djelatnostima jedini doista objektivan uvid u kvalitetu nečijeg rada je onaj unutar branše, kolegijalni. Stvarnu sliku o profesionalcu bilo kojeg profila ne može se stvoriti „guglanjem“ njegova imena, po što ispadne. Ovdje, dakako, govorimo o profesionalizmu što se odnosi na kvalitetu suđenja. S druge strane, svaki razuman laik u pravilu može objektivno prosuditi osobine suca u pogledu njegova javnog ponašanja, postupaka izvan sfere suđenja, društva u kojem se kreće i sl. Neurednosti u radu suca što se ne odnose na sâmo sudačko odlučivanje podliježu, pak, stegovnoj odgovornosti. Ipak, podaci o stegovnim postupcima pred Državnim sudbenim vijećem rijetko su predmet medijskih objava.
Utjecaj medijske priče i stava opće javnosti
Dio novinara možda si postavlja pitanje kako to da u svim drugim javnim područjima novinarska priča može utjecati na to da se nekome pomogne, ili nekoga smijeni ili na drugi način kazni, a u sudstvu ne. Autor je u mladosti, prije pravničke karijere, radio kao novinar. Stoga mu je poznat osjećaj kada svojom pričom uspiješ pomoći nekome za koga smatraš da to zaslužuje, ili dovesti do toga da se nekome zatrese položaj. Međutim, sudac koji bi se poveo za takvom medijskom pričom, ili poželio preuzeti ovakvu novinarsku logiku, postupao bi samovoljno i arbitrarno. Onaj kome to djeluje rigidno i pogrešno, neka pokuša zamisliti da se osobno nađe u poziciji protivne, u javnosti unaprijed „pogrešne“ strane u sporu. U sudskom sporu u prednosti ne smije biti stranka samo zbog toga što se za pomoć obratila medijima, niti samo zato što su mediji na njezinoj strani.
Novinar može zanemarivati pravne norme i pisati/govoriti vođen osjećam pučke pravde (ili marketinškim ili nekim trećim kriterijima). Sudac je, pak, dužan takvu priču ignorirati. Ako postupa pod vanjskim utjecajima, bez obzira je li riječ o politici, korporativnim faktorima, interesnim skupinama, nevladinom sektoru, medijima, ili općoj javnosti – neprofesionalan je. Ako se njegove odluke ne podudaraju s javnim očekivanjima, ne smije zbog toga trpjeti nikakve štetne karijerne posljedice. Princip je, sažeto: slobodno kritizirajte, ali ne očekujte utjecaj na odlučivanje sudova. Mnogima iritantno, ali jedino dopušteno. Različite uloge, u različitim filmovima.
Među nizom autonomija koje čine konstrukciju demokratske pravne države jesu i autonomije medija te sudova. Novinari i suci ponekad mogu izgledati kao prirodni neprijatelji, naročito u postojećim hrvatskim prilikama. U stvari su – makar nesvjesni – saveznici u očuvanju i izgradnji demokratske pravne države. I mediji i sudovi važne su institucije takve države. Ni jedni ni drugi ne zaslužuju da ih se promatra stereotipno, slabostima i jednih i drugih unatoč.
doc. dr. sc. Alen Rajko
