EUROPSKA POVELJA O ZAKONIMA ZA SUCE

prihvaćena u Strasbourgu, 8-10. srpnja 1998. godine


PROSLOV

 

Mjera demokracije je neovisnost sudstva, istinski neovisna sudbena vlast, jer nema vladavine prava ako je primjenjuje sudstvo, bez ičijih utjecaja, bilo iz sfere drugih dijelova državne vlasti, bilo izvan vladavine sfere.

Jamstvo te istine upisano je u Ustav Republike Hrvatske, tu svjetovnu bibliju lijepe naše Domovine. Slovo Ustava putokaz je zakonodavcu u stvaranju i onog dijela ustroja državne vlasti, sudbene vlasti bez koje se ne može zamisliti ostvarenje najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske, upisanih u članku 3. Ustava - pa tako i vladavine prava.

U Republici Hrvatskoj, na zakonodavnom planu, to je u velikoj mjeri učinjeno. Sudska praksa (i ne samo ona) pokazuje nam, međutim, da će i u zakonima o sudbenoj vlasti, što u širem smislu obuhvaća i postupovne zakone, ali i praksi biti potrebne odredene izmjene, kako bi ta ustavna jamstva bila pretočena u stvarni život. U tom smislu Europska povelja o zakonima za suce bogat je izvor mogućih rješenja koja se i na njoj mogu temeljiti, ne samo u zakonodavstvu, već i za obogaćivanje spoznaja svakog suca, svakog pravnika i ne samo pravnika već i svakog čovjeka koji teži ostvarivanju sadržaja vječnog ideala vladavine prava.

Povelja o zakonima za suce, u biti je dio dugogodišnjeg opredjeljenja Hrvatske, njezine pravne znanosti i prakse, kojim u raznim oblicima sudjeluje u stvaranju zajedničkog europskog prava, te će tek biti nastavak takvog još bogatijeg stvaralaštva, a imajući uvijek na umu ustavna određenja koja taj put utiru i ugrađuju u budućnosti.


Predsjednik Ustavnog suda Republike Hrvatske
Jadranko Crnić

 

EUROPSKA POVELJA O ZAKONIMA ZA SUCE
U KONTEKSTU TEMELJNIH ODREDNICA U
DJELOVANJU UDRUGE HRVATSKIH SUDACA

 

U trenutku kada naša država prolazi jedno od najturbulentnijih razdoblja, polažući pred čitavim svijetom, ali i pred sobom samom, možda najteži i najznačajniji povijesni ispit, napuštajući jedan preživljeni društveno-politički sustav, a istovremeno gradeći jedan potpuno novi, primjeren težnjama i potrebama njezinih gradana okrenutih zapadno-europskim tradicijskim dosezima, povijesna je obveza Udruge hrvatskih sudaca, budući da se i sudbena vlast, kao dio ukupnih društvenih tijekova, definira za duže vrijeme, biti aktivni sudionik ovih mjera.

Na putu ostvarenja programskih ciljeva, visoko svijesnih kako živimo i radimo u povijesno specificnom trenutku, kao dijelu globalne tranzicije, mi hrvatski suci sukladno svojoj ulozi u društvu spremni smo dijeliti sudbinu cjeline, ali ne ispod razine europskih standarda, mjesta i uloge sudbene vlasti demokratskih društava.

Upravo u Europskoj povelji o zakonima za suce vidimo tu razinu i stoga nam cini osobitu cast zajedno s tvorcima i donositeljima, njezinim prijevodom i objavom, pripomoci širokoj distribuciji i dobrom poznavanju njezina sadržaja, te istovremeno podizanju demokratske svijesti onih koji sudbenu vlast okružuju, ali i samosvijest onih koji je cine, otvarajuci na taj nacin put konacnoj dogradnji hravatskog pravnog sustava do mjere koju promovira Povelja.

Inzistiranjem i zalaganjem za pozicioniranjem sudbene vlasti na mjesto koje joj pripada u gradanskom društvu, velicanjem i promicanjem principa ustavnosti i zakonitosti kao vrhunskih pravnih i etickih standarda, ocuvanjem i jacanjem sudbene vlasti kao samostalne i neovisne, hrvatski suci duboko su uvjereni kako upravo kroz te i takove modelitete svojega djelovanja pripomažu i poticu daljnji razvoj demokracije i svekoliki prosperitet hrvatske države, a time i njezino približavanje europskim integracijama.


Predsjednik Udruge hrvatskih sudaca
Vladimir Gredelj

 

UVOD

Aktivnosti koje vec godinama poduzima Vijece Europe u svezi s organizacijom sudstva u demokratskim državama, rukovodeci se nacelom "vladavine prava", otvorile su razlicite pristupe temama o položaju sudaca. Sastanci tijekom prošlih godina bili su posveceni izboru, školovanju, karijeri i odgovornostima sudaca kao i disciplinskom sustavu, koji se na iste odnosi. Broj navedenih sastanaka povecao se krajem osamdesetih godina zbog pomjena u istocnoj Europi.

Tijekom 1997. godine povecani su rezultati rada i diskusija, a sve s ciljem da se ovom radu da bolja "preglednost" i iznad svega novi poticaj za daljnje napore u cilju poboljšavanja pravnih institucija kao bitnog elementa "vladavine prava".

Potreba da se izradi Europska povelja o položaju sudaca potvrdena je u srpnju 1997. godine nakon prvog multilateralnog sastanka u Strasbourgu posvecenog položaju sudaca u Europi, a istom su nazocili i predstavnici Ecole nationale de la Magistrature iz Francuske (NM), Europske udruge sudaca (EAJ) i Europske udruge sudaca za demokraciju i slobodu (MEDEL). Svi sudionici izrazili su želju da Vijece Europe napravi potreban okvir za izradu Povelje, te istu podrži.

Na temelju ovih zakljucaka, Uprava Pravnih poslova povjerila je trojici strucnjaka iz Francuske, Poljske i Ujedinjenog Kraljevstva da izrade nacrt Povelje.

Receni nacrt, nastao u proljece 1998. godine, bio je predstavljen sudionicima drugog multilateralnog sastanka, koji je takoder održan u Strasbourgu od 8. do 10. srpnja 1998. Na kraju trodnevne diskusije tekst je, nakon što je dopunjen odredenim amandmanima, bio jednoglasno prihvacen.

Vrijednost ove Povelje nije u njezinu formalno-pravnom statusu vec u znacaju i snazi koju su autori namjeravali dati njezinu sadržaju. Dobro poznavanje njezina sadržaja kao njezina široka distribucija bitni su ciljevi koje treba ostvariti.

Ova Povelja namijenjena je sucima, odvjetnicima i politicarima, te opcenito svakoj osobi koju zanima "vladavina prava" i demokracija.

 

 EUROPSKA POVELJA O ZAKONIMA ZA SUCE

 

Sudionici multilateralnog sastanka o statutu za suce u Europi kojeg je organiziralo Vijece Europe, izmedu 8. i 10. srpnja 1998. godine:


- u skladu sa čl. 6. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda koja odreduje da "svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravicno, javno i u razumnom roku ispita njegov slucaj",
- u skladu s Osnovnim principima Ujedinjenih naroda o nezavisnosti sudstva koje je potvrdila Opca skupština Ujedinjenih naroda u studenom 1985.,
- u skladu s preporukom br.R (94) 12 Odbora ministara zemalja clanica o nezavisnosti, djelovanju i ulozi sudaca; a zbog
- brige da se promocija sudske neovisnosti, potrebne za jacanje visokog položaja zakona i zbog zaštite individualnih sloboda unutar demokratskih država, uciniti što djelotvornijom;
- svjesni potrebe da se odredbe koje su najbolje jamstvo nadležnosti, neovisnosti i nepristranosti sudaca specificiraju u službenom dokumentu koji je namijenjen za sve Europske zemlje,
- u želji da Zakoni za suce razlicitih zemalja uzimaju u obzir ove odredbe u namjeri da osiguraju konkretne uvjete za najvišu razinu jamstva;

usvojili su ovu Europsku povelju o Zakonima za suce.


1. OPĆI PRINCIPI


1.1 Zakon za suce ima za cilj osigurati nadležnost, neovisnost i nepristranost koju svaki pojedinac opravdano ocekuje od sudova i od svakog suca kojem je povjerena zaštita njegovih prava. To iskljucuje svaku odredbu i postupak koji bi vodio slabljenju povjerenja kod ove nadležnosti, odnosno neovisnosti i nepristranosti. Ova povelja sastavljena je nadalje od odredaba koje najbolje mogu jamciti postizanje tih ciljeva. Njezine odredbe imaju za cilj podizanje razine tih jamstava u raznim Europskim državama. One samo ne mogu mijenjati zakone država u namjerti da smanje razinu navedenih jamstava koje su vec postignute u doticnim državama.

1.2. U svakoj Europskoj državi osnovna nacela Zakona za suce data su u internim pravilima najviše razine, te njihove odredbe i pravila postoje barem na zakonodavnoj razini.

1.3. U odnosu na svaku odluku koja ima utjecaj na izbor, imenovanje, tijek karijere ili završetak obnašanja sudacke funkcije, ovaj zakon predvida intervenciju tijela neovisnog o izvršenoj i zakonodavnoj vlasti unutar kojeg polovica onih koji se u njemu nalaze jesu suci izabrani od svojih kolega, tako da se time jamci najšira zastupljenost sudbene vlasti.

1.4. Zakoni za suce svakom sucu koji se pridržava svojih prava u skladu s istim, daje mogucnost da se obrati takvom neovisnom tijelu u slucaju da je u nekom pravnom postupku njegova neovisnost ugrožena ili zanemarena, uz djelotvorna sredstva dostupna za pravnu pomoc.

1.5. Suci moraju pokazati, u obavljanju svojih dužnosti, osposobljenost, poštovanje prema pojedincima, a u svakoj prilici i oprez pri održavanju visoke razine rada kod odlucivanja u predmetima, npr. odluke s kojima se jamce prava pojedinca te cuvanje tajnosti podataka koji su im povjereni u tijeku posutpka.


1.6. Dužnost je države osigurati da suci dobiju sredstva potrebna za pravilno postizanje svoje zadace, a posebno da se slucajevi rješevaju unutar razumnog roka.

1.7. Profesionalne organizacije utemeljene od strane sudaca, i kojima suci mogu slobodno pristupiti, znacajno pridonose obrani prava koja su im dodjeljena na temelju ovih njihovih zakona, a posebno u svezi s tijelima koja donose odluke, a koje se odnose na položaj sudaca.

Suci se udružuju preko svojih predstavnika i svojih profesionalih organizacija, te sudjeluju u donošenju odluka koje se odnose na sudsku upravu, odnosno vodenje sudova kao i odredivanje njihovih sredstava, te njihov teritorijalni raspored na državnoj i lokalnoj razini. Suci moraju dati svoje mišljenje glede izmjena i dopuna Zakona za suce i glede odredivanja uvjeta za promjenu kao i odredivanje uvjeta koji se odnose na njihove place i socijalni položaj.


2. IZBORI I STRUčNO USAVRŠAVANJE SUDACA (ŠKOLOVANJE)


2.1. Pravila ovog Zakona koja se odnose na izbor sudaca od strane neovisnog tijela ili Odbora, postavljaju kao temelj za izbor kandidata njihovu sposobnost da slobodno procjenjujuci pravne predmete koji ce im biti dodjeljeni da na iste primjenjuju Zakon, poštujuci pritom dostojanstvo svake osobe. Zakoni za suce iskljucuju mogucnosti da bi se bilo kojeg kandidata iskljucilo samo zbog njegovog spola, etnickog ili društvenog porijekla, filozofskih ili politickih uvjerenja te vjere.

2.2. Zakon takoder predvida uvjete za izbor sudaca, a koji su vezani uz njihovu strucnu spremu i njihovo prethodno iskustvo, a koje ih cini sposobnim za obnašanje sudacke dužnosti.

2.3. Zakon takoder osigurava i to putem odgovarajuceg školovanja na trošak države, pripremanje izabranih kandidata za djelotvorno obavljanje sudacke dužnosti (tijelo opisano u odlomku 1.3) osigurava prikladnost nastavnih programa koji se imaju primjenjivati, a sve imajuci u vidu zahtjeve neovisnosti, osposobljenosti i nepristranosti koje su inkorporirane u sudackoj dužnosti.

 

3. IMENOVANJE I NESMJENJIVOST SUDACA


3.1. Odluku da se imenuje kandidat za sudacko mjesto kao sudac, te da isti bude rasporeden na odredeni sud, donosi neovisno tijelo o kojem je bilo rijeci u odlomku 1.3, tj. odluka treba biti donijeta na prijedlog, preporuku ili uz suglasnost tog tijela.


3.2. Zakon takoder utvrduje koje su to okolnosti kandidatovih prethodnih aktivnosti ili njegovih bliskih srodnika koje zbog razloga legitimne i objektivne sumnje u nepristranost i neovisnost kandidata mogu predstavljati zapreku za njegovog imenovanja na sud.

3.3. Tamo gdje postupak izbora traži prethodni rad, odnosno pokusno razdoblje, odnosno tamo gdje je izbor ucinjen na ograniceno razdoblje uz mogucnost obnove, odluku da se ne izvrši trajno imenovanje ili odluku o neobnavljanju može donijeti samo neovisno tijelo (1.3.), odnosno takva odluka može biti donesena samo na prijedlog ili preporuku tog tijela ili uz pristanak ili u skladu s mišljenjem recenog tijela.

3.4. Sudac koji vec radi na sudu u pravilu ne može biti imenovan u drugi sudski ured ili negdje drugdje, cak i ako je do tog mjesta napredovao, ako on sam nije na to slobodno pristao. Izuzece tog pravila dopušteno je samo u slucaju gdje se odreduje premještaj, jer je izrecena disciplinska mjera ili u slucaju zakonitog mijenjanja sudskog sustava, te u slucaju privremene dodjele da se ubrza rad susjednog suda s tim da je maksimalno trajanje takve dužnosti striktno ograniceno Zakonom.


4. RAZVOJ KARIJERE SUDACA


4.1. Ako se ne temelji na dobnoj starosti, sustav napredovanja se iskljucivo temelji na kvalitetama i zaslugama koje je sudac iskazao izvršavanjem svoje dužnosti, putom objektivne procjene koju radi jedan ili nekoliko sudaca i nakon razgovora s doticnim sucem. Odluke o napredovanju zatim proglašava tijelo iz odlomka 1.3 koji iste i predlaže. Suci koji nisu predloženi za napredovanje imaju pravo žalbe ovom tijelu (1.3).

4.2. Izvan svoje sudacke funkcije suci slobodno provode one aktivnosti koje znace ostvarivanje njihovih gradanskih prava. Sloboda ne smije biti ogranicena osim ako takve aktivnosti utjecu na njegovu nepristranost ili neovisnost, te mogucnost u smislu da sudac pažljivo i unutar razumnog vremena radi na predmetima koji su mu dodjeljeni.

Obavljanje izvansudske aktivnosti, osim literalne ili umjetnicke, a koje bi mogle utjecati na povišenje place istoga, mora biti prethodno odobrena u skladu s uvjetima predvidenim ovim Zakonom, osim ako se radi o literarnoj ili umjetnickoj djelatnosti.

4.3. Suci se moraju uzdržati od bilo kakvog ponašanja, djelovanja ili izražavanja, a koje bi bilo takve vrste da bi moglo utjecati na povjerenje javnosti.

4.4. Zakon sucima jamci i proširivanje njihova znanja u smislu tehnicke, društvene i kulturne naobrazbe, a u cilju obavljanja svoje dužnosti preko redovitog pristupa školovanju koje placa država, a osigurava njegova organizacija poštujuci uvjete postavljene u odlomku 2.3.


5. ODGOVORNOST


5.1. Sucev propust da izvrši neku od dužnosti koja je izricito definirana u Zakonu, može dovesti do primjene sankcije na prijedlog, preporuku ili uz pristanak suda ili tijela koje se sastoji od barem polovice izabranih sudaca i to unutar postupka u koji je ukljuceno saslušanje stranaka, a u kojem sudac, protiv kojeg se posutpak vodi, ima pravo na zastupanje. Ljestvica sankcija koje se mogu izreci nalazi se u Zakonu, a njihovo izricanje stvar je principa proporcionalnosti. Sve odluke izvršnog tijela, suda ili tijela koje izrice sankcije, kako je to ovim Zakonom predvideno, može se pobijati žalbom na višem sudu.

5.2. Naknada za štetu koju je zbog greške netko trpio, kao rezultat odluke ili ponašanja suca pri obavljanju svoje dužnosti zajamcena je od strane države. Zakon može predvidjeti da država može naknadno potraživati unutar odredenog roka naknadu štete od suca ako se radi o slucajevima velikog i neoprostivog kršenja pravila unutar izvršenja sudskih dužnosti.

5.3. Svaki pojedinac mora imati mogucnost podnošenja, i to bez posebnih formalnosti, žalbe koja se odnosi na pogreške suda u odredenom slucaju, nekom neovisnom tijelu. To tijelo može, ako pažljivo i podrobno ispitivanje neosporno pokaže da se radi o sucevu propustu, a kako je predvideno odlukom 5.1., predati slucaj disciplinskom tijelu ili u najmanjem slucaju preporuciti obracanje takvom tijelu koje je za to nadležno u skladu s ovim Zakonom.


6. PLAĆE I SOCIJALNA SKRB


6.1. Suci koji obavljaju sudacke funkcije imaju pravo na placu, cija je visina fiksna, kako bi ih se zaštitilo od pritiska ciji je cilj utjecati na njhove odluke ili opcenito na njihovo ponašanje unutar obavljanja njihovih dužnosti i tako slabiti njihovu neovisnost i nepristranost.

6.2. Place mogu varirati osivno o duljini staža sudaca, prirodi dužnosti koje su sucima dodijeljene za obavljanje u službenom svojstvu, te važnosti zadaca koje su im date.

6.3. Zakon jamci sucima, temeljem njihove dužnosti, za socijalne razlike koji su povezani s bolešcu, materinstvom, invalidnošcu, starošcu ili smrcu. Zakon osobito osigurava da suci koji su dosegli zakonsku dob za umirovljenje, nakon što su sudacke dužnosti obavljali kroz odredeno vremensko razdoblje, dobiju mirovinu cija visina mora biti što bliža visini zadnje place koju su dobivali kao suci.

 

7. PRESTANAK OBAVLJANJA SUDAČKE DUŽNOSTI


7.1. Sudac trajano prestaje obavljati sovju dužnost ako da ostavku, podnese medicinsko uvjerenje o fizickom nedostatku, dosegne odredenu starosnu granicu, istekom odredenog zakonskog roka ili otpuštanjem unutar okvira postupka, kao što je predvideno u odlomku 5.1.

7.2. Postojanje jednog od uzroka predvidenog u odlomku 7.1. osim dosezanja starosne granice ili isteka odredenog roka za službu, mora biti provjereno od strane tijela opisanog u odlomku 1.3.

 

TUMAČENJE EUROPSKE POVELJE O
ZAKONIMA ZA SUCE

 


1. OPĆE ODREDNICE


Odredbe Europske povelje ne pokrivaju samo profesionalne, vec i neprofesionalne suce, zbog toga je važno da svi suci uživaju odredenu zaštitu vezanu uz njihov izbor, kao i prekid njihove dužnosti.

Odredbe ove povelje odnose se na sve suce kojima gradani mogu podnositi svoje zahtjeve ili koji su pozvani da odlucuju o njihovim zahtjevima, bilo da se radi o sucima gradanskog, kaznenog, upravnog ili nekog drugog odjela.


1.1. Poveljom se pokušava definirati sadržaj Zakona o sucima na temelju ciljeva koje treba postici: osigurati osposobljenost, neovisnost i nepristranost koju svi gradani imaju pravo ocekivati od sudova i sudaca, kojima su povjerili zaštitu svojih prava. Povelja zbog toga nije cilj sama sebi, vec sredstvo kojim se jamci da pojedinci, cija prava trebaju štiti suci i sudovi, imaju potrebne "cuvare" djelotvornost takve zaštite.

Ti "cuvari" prava pojedinca osigurani su sudbenom nadležnošcu, u smislu neovisnosti i nepristranosti.

Nadalje, Zakon o sucima ne smije ukljucivati u svom sadržaju bilo koji element koji može štetno utjecati na povjerenje javnosti u sudacku neovisnost i nepristranost.

Slijedom navedenog pojavilo se i pitanje da li odredbe Povelje trebaju biti mandatorne, tj. da li ih treba obavezno ukljuciti u državne zakone koji reguliraju sudstvo ili bi one trebale imati samo snagu preporuka.

Ovakav pristup može se opravdati protivljenjem da se kritiziraju odredeni državni sustavi u kojima je dugorocna i dobro utemeljena praksa osigurala dovoljno jamstva za zakonsku zaštitu sudstva, cak i ako taj sustav jedva spominje takvu zaštitu. Slijedom navedenog odredbe Povelje nisu u stvari mandatorne, vec se prezentiraju kao optimum sredstva, kako bi se osiguralo postizanje gore navedenih ciljeva.

Mnoge od odredaba Povelje nisu primjenjive u sustavima gdje gradani direktno imenuju suce. Bilo bi nemoguce predložiti Povelju koja bi se sastojala iskljucivo od odredaba koje bi bile u skladu s takvim izbornim sustavima. Povelja nije namijenjena da "ošteti" izborne sustave zbog toga što tamo gdje takovi postoje smatrani su od državljana doticnih zemalja kao stopostotno demokratski. Mogli bismo smatrati da se ove odredbe primjenjuju na sustave kojima se sudbena vlast bira. Npr. odredbe iznesene u odlomcima 2.2. i 2.3. su sigurno primjenjive u takvim sustavima.

Odredbe ove Povelje imaju za cilj povisiti razinu jamstva za razlicite Europske države. Medutim odredbe ove povelje ne smiju služiti kao temelj za mijenjanje državnih zakona, niti temeljem za smanjivanje vec postignutih jamstava u nekoj zemlji.

1.2. Osnovna nacela od kojih se sastoji i kojima se odreduje stupanj neovisnosti i nepristranosti za suce i sudove moraju biti propisani odredbama na najvišoj razini, što znaci u Ustavu svake države.


1.3. Povelja predvida intervenciju tijela neovisnog od izvršne i zakonodavne vlasti, pri donošenju odluke o izboru i imenovanju sudaca, te razvoju njihove karijere odnosno prekid njihove službe. Tekst ove odredbe namijenjen je za situacije od jednostavnih odredaba savjetovanja do stvarnih odluka tog neovisnog tijela. Ovdje treba uzeti u obzir razlike koje postoje u državnim sustavima. Nekim državama bilo bi teško prihvatiti neovisno tijelo koje bi zamijenilo politicko tijelo, odgovorno za imenovanje sudaca. U tim situacijama zahtjev da se dobije barem preporuka ili mišljenje neovisnog tijela treba biti veliki poticaj ako ne i stvarna obveza za službeno tijelo koje vrši imenovanje sudaca. U duhu Povelje, preporuke i mišljenja neovisnog tijela ne predstavljaju jamstva da ce oni biti provedeni i u praksi. Politicko ili upravno tijelo koje ne slijedi takovu preporuku ili mišljenje trebalo bi barem biti obavezno obrazložiti razloge zbog kojih odbija to uciniti. Tekst ove odredbe takoder omogucuje neovisnom tijelu da intervenira s jasnim mišljenjem, preporukom, prijedlogom ili stvarnom odlukom. Glede pitanja o clanstvu u ovom neovisnom tijelu Povelja u ovom trenutku prdlaže da bi barem polovica clanova tog tijela trebala biti suci izabrani od svojih kolega, što znaci da ona ne želi niti dopustiti sucima da budu u manjini u neovisnom tijelu, niti od istih zahtijeva da budu u vecini. Uzimajuci u obzir razlicitost filozofskih koncepcija i debata u Europskim državama, preporuka od minimalno 50% sudaca, clanova neovisnog tijela uzeta je kao ona koja ce moci osigurati visoku razinu "cuvara", istovremeno uvažavajuci i druga razmišljanja koja bi eventualno prevladala u drugim državnim sustavima.

Povelja navodi da bi suci, koji su clanovi neovisnog tijela trebali biti birani od svojih kolega buduci da je zbog neophodne neovisnosti ovog tijela iskljucen izbor ili imenovanje njegovih clanova od strane politickog tijela koje je dio izvršne ili zakonodavne vlasti. Od sudaca koji sjede u tom neovisnom tijelu ocekuje se da se uzdrže od traženja usluga od politickih stranaka ili tijela. Konacno bez inzistiranja na bilokakvom posebnom sustavu glasovanja, Povelja pokazuje da metoda izbora sudaca u ovo tijelo mora jamciti najširu zastupljenost svih sudaca u svim sudovima.


1.4. Povelja daje "pravo na žalbu" bilo kojem sucu koji smatra da su njegova prava ugrožena ili narušena na bilo koji nacin, te istovrmeno daje pravo da se svaki sudac može obratiti neovisnom tijelu, kako je gore opiasno. To znaci da suci nisu bez obrane kada se narušava njihova sloboda, odnosno neovisnost. Pravo na žalbu je neophodan "cuvar", jer je uobicajeno mišljenje da treba postojati zbir nacela s kojima se štiti pravosude, osim ako sudbena vlast nije zašticena s mehanizmima koji jamce njihovu ucinkovitu primjenu.

Intervencija neovisnog tijela glede suceva osobnog položaja, ne znaci nužno da su njome pokrivene sve moguce situacije koje utjecu na sucevu neovisnost, vec je bitno da se osigura da suci imaju mogucnost samoinicijativno podnositi žalbe tom tijelu.

Povelja predvida da tijelo kojemu se na takav nacin obrati mora imati moc da "popravi" situaciju koja utjece na sucevu neovisnost, ili predložiti da nadležno tijelo to ucini. Ova formula uzima u obzir razlicitost nacionalnih sustava, a cak i izravna preporuka od neovisnog tijela o datoj situaciji predvida znacajnu inicijativu za tijelo koje treba "poraviti" situaciju na koju se sudac žali.


1.5. Povelja postavlja glavne obveze sudaca pri obavljanju dužnosti. "Osposobljenost" se odnosi i na potrebu da se predmeti pravilno presude, kao i na pozornost i spremnost koje su potrebne za tako važne dužnosti, buduci da je upravo suceva odluka ona kojom se štite osobna prava pojedinca. Poštivanje prava svakog pojedinca posebno je važno na položajima kao što je ono koje ima sudac. Posebno ako se ima u vidu da se pojedinci cesto osjecaju ranjivima kada se nalaze sa "druge strane" sudskog sustava. Ovaj odlomak takoder spominje sucevu obvezu da poštuje tajnost informacija koje dozna u tijeku postupka. To završava isticanjem da suci moraju osigurati visoku razinu strucnosti pri obavljanju svojih dužnosti.

To nadalje znaci da je visoka razina strucnosti i sposobnosti stalan zahtjev koji se stavlja pred suce kod ispitivanja i presudivanja u sudskim predmetima. Takoder se od suca traži da zadrži visoku razinu znanja, ako je potrebno i preko daljnjeg školovanja. Kao što je istkanuto u tekstu, sucima se mora jamciti pristup u obrazovne institucije.


1.6. Povelja jasno istice da je dužnost svake države osigurati sucima potrebna sredstva za obavlajnje njihove dužnosti, a posebno kada se to tice rješavanja slucajeva unutar razumnog roka.


1.7. Povelja prepoznaje ulogu strucnih udruga koje formiraju suci, kojima se suci slobodno mogu pridružiti, što iskljucuje bilo kakav oblik zakonske diskriminacije glede prava da se takvoj udruzi pridruže. Ona takoder istice da takve udruge doprinose posebno obrani sudackih statutarnih prava. Sucima ne smije biti zabranjeno da formiraju ili se pridruže strucnim udrugama. Iako Povelja ne pripisuje ovim udrugama iskljucivu odgovornost za obranu statutarnih prava sudaca, ona ukazuje na njihov doprinos obrani tih prava, te da pred tijelima ukljucenim u odlucivanje sudacka prava moraju biti poštovana.


1.8. Povelja predvida da bi se suci trebali udruživati preko svojih predstavnika, posebno onih koji su clanovi tijela opisanog u odlomku 1.3. i preko njihovih sudackih udruga s tim da se odluke o upravi, odnosno upravljanju sudova, odredivanju sudskog proracuna te primjeni takovih odluka donese na lokalnoj i državnoj razini.


1.9. Bez zauzimanja za bilo kakav specifican oblik ili stupanj zabrane, ova odredba postavlja pravila da bi se suci trebali udruživati pri odredivanju ukupnog sudskog proracuna i izvora sredstva odredenog za pojedinacne sudove, što ukljucuje konzultacije i predstavljanja na državnoj i lokalnoj razini. To se takoder šire primjenjuje i na upravljanje sudovima. Povelja ne predvida da bi suci trebali biti odgovorni za takvo upravljanje, ali se njome zahtjeva da suci ne budu izostavljeni iz tog dijela odlucivanja. Cilj konzultacije sudaca putem njihovih predstavnika ili strucnih udruga o bilo kakvoj predloženoj promjeni u njihovu Zakonu ili bilo kojoj predloženoj promjeni vezanoj za njihove place, ili njihov socijalni status, ukljucujuci mirovinu, jest osigurati da suci ne budu iskljucni iz procesa odlucivanja na tim podrucjima.


2. IZBOR I POČETNO ŠKOLOVANJE SUDACA


2.1. Kandidati za suce moraju biti odabrani od strane neovisnog tijela ili odbora. Povelja ne zahtjeva da ovo drugo bude neovisno tijelo opisano u odlomku 1.3. što znaci npr. da ispitni ili izborni odbori mogu doci u obzir pod uvjetom da su neovisni. U praksi postupak izbora je cesto odvojen od stvarnog postupka imenovanja. Važno je specificirati posebne "cuvare" koji prate postupak kod tih izbora. Izbor sacinjen od strane izbornog tijela mora biti utemeljen na kriterijima koji su relevantni prirodi dužnosti koje treba obavljati. Glavni cilj za procjenu kandidatove sposobnosti jest da on samostalno procjenjuje sudske slucajeve, tj. da neovisno razmišlja. Sposobnost da pokaže nepristranost u obavljanju sudskih funkcija takoder je bitan element. Sposobnost da se primjeni Zakon, odnosi se na poznavanje Zakona, te sposobnost primjenjivanja istog u praksi, što su dvije razlicite stvari. Izborno tijelo takoder mora osigurati da se kandidatovo ponašanje kao suca temelji na poštivanju ljudskog dostojanstva što je od velikog znacenja u susretima kada se s jedne strane nalaze osobe na položajima moci, a s druge strane njihovi oponenti, a koji su cesto u velikim teškocama.

Konacno izbor se ne smije temeljiti na diskriminirajucim kriterijima koji se odnose na spol, etnicko ili društveno porijeklo, filozofska ili politicka mišljenja, te vjerska uvjerenja.


2.2. Da bi se osigurala mogucnost obavljanja dužnosti na položaju suca, pravila o izboru sudaca moraju tocno odrediti zahtjeve koji se odnose na tražene kvalifikacije i prethodno iskustvo. To se primjenjuje npr. u onim sustavima kod kojih je izbor sudaca uvjetovan odredenim brojem godina pravnog ili sudskog iskustva.


2.3. Priroda sudske službe, koja zahtjeva da sudac intervenira u složenim situacijama koje su cesto teške, a odnose se na poštovanje ljudskog dostojanstva, jest takva da "apstraktna" potvrda sposobnosti za takvu službu nije dovoljna.

Kandidati izabrani za obavljanje sudackog posla, moraju dakle biti pripremljeni za tu dužnost odgovarajucim školovanjem, koje mora financirati dražava. Povelja predvida da tijelo opisano u odlomku 1.3. mora osigurati prikladnost obrazovnih programa i organizacija koja ih primjenjuje, a u svijetlu zahtjeva za otvorenošcu, kompetencijom i nepristranošcu koji su vezani za provodenje sudskih dužnosti. Navedeno tijelo mora imati resurse da to osigura. U skladu s tim pravila postavljena u Zakonu moraju navesti postupak za nadgledanje od strane ovog tijela u odnosu na zahtjeve koji se odnose na programe i njihovu primjenu od strane tijela za obuku.


3. IMENOVANJE I NESMJENJIVOST


3.1. Nacionalni sustavi mogu imati razlicite postupke, tj. mogu odijeliti postupak izbora sudaca, postupak imenovanja sudaca te postupak dodjeljivanja suca na odredeni sud. Treba istaknuti da odluke o imenovanju i dodjeli sudaca oduzima neovisno tijelo opisano u odlomku 1.3. ili se do takvih odluka dolazi uz prijedlog, preporuku ili pristanak tog tijela.


3.2. Povelja se bavi pitanjem neprikladnosti, ona je odbacila hipotezu apsolutne neprikladnosti, buduci da bi to smetalo sudskim imenovanjima na temelju prijašnjih aktivnosti kandidata ili njihove rodbine. S druge strane ona ce to uzeti u obzir kada sudac treba biti postavljen na specificni sud tj. da ga se dodijeli tamo gdje nece biti sumnje koja se tice njegove ili njezine nepristranosti i neovisnosti.

Npr. odvjetnik koji je prije obavljao praksu u nekom gradu ne može nikako odmah biti postavljen za suca na sud u istom gradu. Takoder je teško zamisliti suca koji je dodjeljen na sud u gradu u kojem je njegova supruga ili suprug, otac ili majka, npr. gradonacelnik ili clan parlamenta. Zbog toga, tamo gdje se suci dodjeljuju na odredeni sud Zakon mora uzeti u obzir situacije koje mogu dovesti u pitanje sucevu nepristranost i neovisnost.


3.3. Postupak imenovanja u nekim državnim sustavima odreduje pokusni rok prije stalnog sudskog imenovanja, a neki imaju fiksne rokove s ugovorima koji se obnavljaju.

U takvim slucajevima odluku da se ne ucini trajno imenovanje ili da se ne obnovi imenovanje može donijeti jedino neovisno tijelo, opisano u odlomku 1.3. ili na njegov prijedlog, preporuku, odnosno slijedeci njegovo mišljenje. Jasno, postojanje pokusnog roka ili zahtjevi za obnavljanje predstavljaju poteškoce, ako ne i opasnosti iz kuta neovisnosti i nepristranosti suca o kojem se radi, a koji se nada da ce biti postavljen na to mjesto ili da ce njegova služba biti obnovljena. Što se tice kvalitete suca pojedinca koji je na pokusnom roku o tome se može diskutirati, a Povelja mu daje pravo da se obrati neovisnom tijelu.


3.4. Povelja smatra osobito vrijednom odredbu o premještaju sudaca, što znaci da sudac ne može biti rasporeden na drugi sud ili da se njegova dužnost promijeni, a bez njegovog slobodnog pristanka. Ipak izuzeci se moraju dopustiti tamo gdje do premještaja dolazi zbog disciplinskog postupka, te tamo gdje se odvija reorganizacija sudskog sustava, a koja ukljucuje zatvaranje suda ili privremeni prelazak koji je potreban da se pomogne susjednom sudu. U ovom drugom slucaju trajanje privremenog premještaja mora biti ograniceno odrdbama Zakona. Buduci da je problem premještaja sudaca bez njihovog prethodnog pristanka izuzetno osjetljiv, Povelja podsjeca da u odnosu na odlomak 1.4. sudac ima pravo žalbe neovisnom tijelu, koje može istražiti zakonitosti takvog premještaja.

U stvari ovo pravo žalbe može takoder popraviti situacije koje nisu specificno predvidene u odredbama Povelje, a gdje na primjer sudac ima takovo prekomjerno radno opterecenje, da je u praksi nesposoban obavljati dužnost normalno.


4. RAZVOJ KARIJERE


4.1. Povelja nadalje istice da je važno osigurati da suceva neovisnost i nepristranost ne budu narušeni u podrucju promocije (napredovanja). Tu se javljaju dva problema:

1. Suci nezakonito sprijeceni u napredovanju
2. Suci koji su napredovali mimo propisa.

Upravo zato Povelja definira kriterije za napredovanje, isticuci pritom kvalitete i zasluge primijecene u obavljanju sudskih dužnosti, a koje se objektivno procjenjuju od strane jednog ili više sudaca. Odluke koje se odnose na napredovanje poduzimaju se na temelju tih ocjena u svjetlu prijedloga neovisnog tijela, opisanog u odlomku 1.3. ili kroz njegovu preporuku, odnosno njegov pristanak. Izricito se navodi da sudac koji je predložen za napredovanje, a što ispituje potom neovisno tijelo, ima pravo prezentirati svoj slucaj tom tijelu.


4.2. Povelja se ovdje bavi aktivnostima kojima se sudac bavi istovremeno uz izvršenje svoje sudske funkcije. Ona predvida da suci mogu slobodno obavljati aktivnosti izvan njihovog sudskog mandata, ukljucujuci one koji se odnose na ostvarivanje njihovih prava kao gradana. Ova sloboda koja predstavlja nacelo, nema ogranicenja osim ako se suci ukljuce u vanjske aktivnosti koje su nespojive s javnim povjerenjem ili ako te djelatnosti dovode u sumnju njihovu nepristranost i neovisnost, kao i potrebu da budu na raspolaganju za razmatranje slucajeva koji su im dodjeljeni, tj. da isto obavljaju s dužnom pažnjom i unutar razumnog vremena. Povelja ne specificira nikakav poseban tip aktivnosti. Nadalje predvida da bi suci trebali tražiti dopuštenje za ukljucivanje u aktivnosti, a koje nisu kažnjive ili umjetnicke, kada su za to nagradivani.


4.3. Povelja se bavi pitanjem onoga što se ponekad naziva "sudska tajna". Ona se pri tom poziva na clanak 6. Europske konvencije o ljudskim pravima i u svezi s tim na Europski sud o ljudskim pravima, zalažuci se za to da se suci suzdrže od bilo kakvog ponašanja, radnji ili izjava koje bi mogle utjecati na povjerenje javnosti u njihovu nepristranost i neovisnost.


4.4. Povelja predvida pravo sudaca na dodatno školovanje, tj. obuku unutar suda, imajuci pri tom u vidu da sudac mora imati redovit pristup tecajevima koji su organizirani na javni trošak, a koji imaju za cilj osiguravanje da suci zadrže i poboljšaju svoje tehnicke, društvene i kulturne vještine odnosno znanja. Država mora osigurati da takvi programi obrazovanja budu organizirani na nacin da poštuju uvjete postavljene u odlomku 2.3., a koji se odnose na ulogu neovisnog tijela opisano u odlomku 1.3. da bi se jamcila prikladnost sadržaja seminara i funkcioniranje tijela koja primjenjuju takve tecajeve, prema zahtjevima otvorenosti, nadležnosti i nepristranosti.

Definicija ovih jamstava postavljenih u odlomcima 2.3. i 4.4. o školovanju je vrlo fleksibilna, te time omogucuje da se sustav školovanja sudaca oblikuje prema razlicitim državnim sustavima. Npr. tecajevi vodeni od strane Ministarstva pravosuda, institucije koje rade pod visokim vijecem sudaca, privatne pravnicke fondacije itd.


5. ODGOVORNOST

5.1. Povelja se ovdje bavi sudackom disciplinskom odgovornošcu. Pocinje pozivanjem na princip zakonitosti disciplinskih mjera, predvidajuci da je jedini valjani razlog za nametanje disciplinskih mjera propust pri obavljanju jedne od dužnosti koje su eksplicitno definirane u zakonima za suce, a da stupnjevanje primjenjenih sankcija mora biti predvideno u Zakonima za suce. Štoviše Povelja predvida jamstva o disciplinskim saslušanjima: disciplinske sankcije mogu se nametnuti samo na temelju odluke napravljene nakon prijedloga, preporuke ili uz pristanak suda ili tijela od kojeg su barem jedna polovica suci. Sudac ima pravo na puno saslušanje te pravo na zastupanje. Ako je mjera stvarno izrecena, ona mora biti izabrana iz onih mjera koje predvida Povelja, uzimajuci u obzir princip proporcionalnosti. Konacno, Povelja predvida pravo na žalbu višem sudskom tijelu protiv bilo koje odluke koju je poduzelo izvršno tijelo, sud ili tijelo kojeg su barem jedna polovica clanova suci. Trenutni tekst ove odredbe ne zahtijeva mogucnost takvog prava na žalbu protiv disciplinske mjere izrecene od strane parlamenta.


5.2. U ovoj tocci Povelja govori o gradanskoj i novcanoj odgovornosti sudaca. Ona postavlja nacelo da državna naknada bude isplacena za pretrpljenu štetu koja nastaje kao rezultat ponašanja suca ili nezakonitog obavljanja njegove sudacke funkcije. To znaci da je država ona koja je u svakom slucaju jamac oštecenome za pretrpljenu štetu.

Kada se tvrdi da se takvo jamstvo države odnosi na štetu pretrpljenu koja je razultat ponašanja suca ili nezakonitog obavljanja sudacke funkcije, Povelja ne navodi obavezno prirodu pogrešnog ili nezakonitog ponašanja ili obavljanja funkcije, vec daje prioritet pretrpljenoj šteti koja je nastala kao rezultat takvog djelovanja. To je potpuno u skladu ne samo s odgovornošcu koja se temelji na ponašanju suca, vec na specijalnoj i ozbiljnoj prirodi štete koja je proizašla iz krivog vodenja ili nezakonitog obavljanja funkcije. To je važno u smislu obzira da sudacka neovisnost ne smije biti narušena preko sustava gradanske odgovornosti. Povelja takoder predvida da, ako je šteta za koju jamci država rezultat velikog i neoprostivog kršenja pravila koja postoje za obavljanje sudackih dužnsoti, Zakon može prenijeti na državu mogucnost pokretanja postupka s mogucnošcu da sudac takvu štetu nadoknadi. Zahtijev radi velike i neoprostive nemarnosti i pravna priroda postupka za dobivanje naknade mora sadržavati znacajna jamstva da postupak nece biti zloupotrebljen. Dodatno jamstvo je dato na temelju prethodnog pristanka koje tijelo opisano u odlomku 1.3. mora dati prije nego što je žalba odnosno zahtjev podnesen nadležnom sudu.


5.3. U ovom se dijelu Povelja bavi pitanjem žalbi od strane gradana, a u svezi pogrešaka u pravosudu.

Države su organizirale postupke povodom žalbi do razlicitih stupnjeva. Zbog toga Povelja predvida mogucnost da pojedinac uloži žalbu neovisnom tijelu bez nekih specificnih formalnosti, ako je došlo do greške u nekom predmetu. U slucaju da puno i pažljivo razmatranje takvog tijela utvrdi "prima facie" disciplinsko kršenje od strane suca, to tijelo imat ce moc obratiti se disciplinskom tijelu koje nad sucima ima jurisdikciju, ili barem nadležnom tijelu u skladu sa zakonom, da naprave takvo prosljedivanje. Niti to tijelo, niti taj organ, nece biti prisiljeni prihvatiti isto mišljenje kao i tijelo kojem je žalba predana. Kao rezultat postoje jamstva protiv rizika žalbenih postupaka, koji se vode s namjerom da se u stvari napravi pritisak na pravosudni sustav.

Neovisno tijelo o kojem je rijec, bilo bi zaduženo za provjeru da li su suci zaista izvršili kršenja. Suci nemaju monopol na greške u pravosudu. Zbog toga bi bilo razumljivo da to isto neovisno tijelo jednako prosljeduje slucajeve, kad smatra da je to opravdano i to disciplinskom tijelu koje ima jurisdikciju ili tijelu koje je odgovorno za poduzimanje postupaka protiv odvjetnika, sudaca, sudskih službenika itd. Povelja medutim pokriva detaljnije samo ono što se odnosi na suce.


6. PLAĆA I SOCIJALNA SKRB


Odredbe pod ovim naslovom odnose se samo na profesionalne suce.

6.1. Povelja predvida da visina place na koju suci imaju pravo za obavljanje svojih profesionalnih sudskih dužnosti, mora biti postavljena tako da ih štiti od pritisaka kojima je namjera da utjecu na njihove odluke, odnosno ponašanje, utjecuci na njihovu neovisnost i nepristranost. Cinilo se boljim navesti da visina isplacene place mora biti takva da štiti suce od pritisaka, nego odrediti da ta visina bude odredena u o dnosu na place isplacene onima koji imaju viši položaj u pravosudnoj ili izvršnoj vlasti, buduci da su oni daleko od toga, da bi se mogli usporedivati u razlicitim državnim sustavima.

6.2. Visina place za jednog suca, ako se usporedi s drugim, mora biti podložna promjenama koje ovise o duljini službe, prirodi dužnosti koje su im dodijeljene, te važnosti dužnosti koji isti imaju (vikend dužnosti). Bilo kako takve dužnosti koje opravdavaju vece place moraju biti provjerene na temelju transparentnih kriterija, tako da se izbjegnu razlike u tretmanu, koje nisu povezane, odnosno ne odnose se na rad ili traženu raspoloživost.

6.3. Povelja predvida da suci uživaju socijalnu sigurnost, tj. zaštitu protiv uobicajenih razlika, bolesti, materinstva, invaliditeta, starosti i smrti.

6.4. Takoder povelja specificira da suci koji su dostigli dob za mirovinu nakon odredenog vremena provedenog u sudstvu, moraju uživati mirovinu, cija visina mora biti što je moguce bliža visini njihove zadnje place koju su imali kao suci.


7. PRESTANAK SUDAČKE SLUŽBE


7.1. Potreban je oprez kod uvjeta pod kojima sudacka dužnost prestaje. Važno je utvrditi iscrpnu listu razloga za prekid službe. To je naprimjer kada sudac daje ostavku, kada je medicinski potvrdeno da fizicki ne zadovoljava za daljnju sudsku službu, dostigne starosnu dob, dode do kraja svog radnog vijeka ili je otpušten u kontekstu disciplinske odgovornosti.

7.2. U slucaju postojanja okolnosti koje su temelj za prekid zaposlenja, a ne radi se o dostizanju starosne dobi ili prestanku roka za službu, a koji se mogu provjeriti bez teškoca, takvi se slucajevi moraju provjeriti od strane tijela, opisanog u odlomku 1.3. Taj uvjet se jednostavno realizira kada je prestanak sudacke dužnosti posljedica otpuštanja o kojem je odlucilo to tijelo, odnosno dalo takav prijedlog ili preporuku.